Subscribe now

Iznenadila sam samu sebe i u panici počela smišljati dodatno objašnjenje. Nešto što ju neće uplašiti. Ali nešto što će zaustaviti daljnja pitanja.
Praveći se da sam, oh tako opuštena, bez da ju pogledam u oči, promrljala sam tobože spontano kako moje djetinjstvo nije bilo kao njeno i zato nemam takvih želja. Da mi je ljepše sada biti odrasla.
I nisam lagala.
Srećom, osmogodišnjaci su koncentrirani uglavnom na sebe tako da dodatnih pitanja nije bilo. Ali bilo je moje kasnije poniranje u zbunjujuće osjećaje vezane uz vlastito djetinjstvo.
I vječni osjećaj da ja ne znam kako to izgleda kad te roditelj zaista voli.

Realno, situacija nije bila idealna od starta. Moji roditelji nisu se poznavali niti punih godinu dana kada su već dobili mene. Imali su jedva 19 godina i nisu imali pojma u što se upuštaju. Da bi stvar bila gora, mama je upisala i fakultet i imala konkretnu budućnost pred sobom.
A onda je sve to prestalo.
Postala je roditelj s 19 godina iako nisam sigurna da je ikada imala takve sklonosti. Uz to, većinu vremena bila je samohrani roditelj. Kad ti muž vozi kamion od juga Italije do srednje Rusije, to je jedini naziv koji možeš imati.
Ne znam bi li moji roditelji imali bolje živote da se nisam rodila, ali kroz djetinjstvo me pratila spoznaja da sigurno ne bi moglo biti puno gore.
Nisu bili sretni. Ni sami, ni odvojeno. Onda je umro on. Kasnije je umrla i ona.
I to je priča koju uglavnom pričam.
Ljudi se sažale, ljudi imaju razumijevanja, ljudima je žao. Nikad ne znaš što ti život donosi, sve prave ljubavi su tužne, eto vidiš kako tako nekog zadesi i tako to. Tako mlada ostala bez roditelja, tužna sudbina.
Ali mojim roditeljima se nije baš uvijek ‘desila sudbina’. Uglavnom su se desili oni sami sebi. I često su se ‘desili’ - meni.

Moja mama je bila lijepa. Voljela je čitati, šminkala se ljubičastim sjenilom i imala je veliku dioptriju. Moja mama nije pila kavu i nikad nije pušila. Voljela je pop muziku i mrzola je ‘glupe’ komedije. Bila je zabavna i glasno se smijala. Moja mama je imala dobre noge i…
Ne znam. Ne mogu se sjetiti ni jednog komplimenta.
Moja mama, koju su drugi znali, nije bila MOJA mama.
Moja mama je bila duboko nezadovoljna osoba. Nesretna. Bila je nepredvidiva. Bila je glasna. Bila je nasilna i povremeno neuračunljiva. Moja mama je bila strašna.
Moja mama je razlog zbog kojega nikad nisam poželjela biti dijete.
I to je stravična spoznaja.
Jer moja mama nije bila loša osoba. Valjda. Ona je istovremeno bila i moj najbolji prijatelj, stabilan kritičar i jedina osoba koja me nikad nije napustila.
Skidala je temperature i vodila nas u park, plaćala videoteku i organizirala dječje rođendane. Vodila nas je na more svake godine (iako je bila jasna oko toga da mrzi i sunce i ljeto) i kuhala ručakove (uz glasno izražavanje nezadovoljstva). Dopuštala je da dovodimo prijatelje iako ni o jednom nije imala dobro mišljenje.

Moja mama imala je drugu stranu koju smo poznavali samo brat i ja.
Njeni izljevi bijesa dolazili su naglo i neočekivano. Bez jasnog povoda i bez nagovještaja koliko će trajati. Zbog njih znam kakav je osjećaj kad te se lupi i rukom i nogom i dijelom usisavača. Znam da ako si blizu zida, možeš udariti glavom od njega. Znam kako je to kad te se čupa za kosu i kad te se gura, a naučila sam i da ponekad ne možeš udahnuti nakon što ti se izbije zrak iz pluća. Znam da nasilje eskalira ako se braniš i da suze pogoršavaju situaciju.
Njene kazne bile su uglavnom drakonske i ne baš uvijek jasne.

Strah je bio osnovna emocija u našoj kući. Nakon njega dolazio je osjećaj bespomoći. A onda i spoznaja opće beznačajnosti. Moju mamu život je učinio nevidljivom, a ona se pobrinula da i mi naučimo da smo to: nevidljivi. Beznačajni. Nemoćni.
Odrasla sam u kući u kojoj se nitko nikada nije smijao i u koju nitko nikada nije želio doći.
Ja prva.

I to je osjećaj od kojeg bježim cijeli svoj život. Za mene je siguran dom bio pojam iz priče. Bježala sam i kada nisam imala više zašto, ali nisam mogla stati. Ako je ljubav uvjetovana - ja ju ne želim.
I kako to objasniti mojoj djeci?
Da i dalje ponekad ležim u mraku budna i razmišljam o trenutku kada mi je mama rekla da ne zna kako je to voljeti svoju djecu. Da se ne sjećam niti jedne situacije u kojoj mi je njena blizina značila išta osim da moram biti na oprezu. Kako im pojasniti da moje tijelo nesvjesno postane kruto kad ga se zagrli, jer ne zna kako treba reagirati.
Moja djeca nikada neće znati da svaki dan svjesno biram da ne budem svoja mama. Jer tako je lako.
Nevjerojatno lako bi bilo skliznuti u taj poznati uzorak ponašanja.
U ljubav koja se zaslužuje. I s kaznom koja uvijek vreba.

Tako da ne, ja nikada nisam poželjala biti dijete. Barem ne dijete mojih roditelja. Moje djetinjstvo nema dodirnih točaka s onim moje djece. Osim one najjače: da nije moje djetinjstvo bilo takvo kakvo je, ni njihovo ne bi bilo ovakvo kakvo je sada. Zato što je moja mama bila moja, ja sam morala pronaći kako biti drugačija.

Čim otvorim oči upalim tv. Ok, to je malo preuveličano dramatike radi. Ne upalim ga baš odmah. Čim otvorim oči pogledam koliko je sati, odem na wc (godine su to), operem zube i onda, u hodu do kuhinjske radne ploče, zgrabim daljinski i upalim tv.

Na kuhinjskom pultu živi aparat za kavu i to je moje ciljano odredište. Gastritis je za male bebe, u ovoj kući se pije kava na tašte u prvih 5 minuta od buđenja. I dok pritišćem mljevenu kavu u posudicu, zakrećem ručku aparata, stavljam šalicu ispod, u pozadini se čuje razgovor.

CNN, ZDF, BBC, malo njemački, malo engleski, dok paralelno s njima tiho bruji moj aparat za kavu. Bio bi tu i hrvatski program da nisam cicija koja ne da pare za razne IPTV opcije koje uz njemačku internet vezu više štekaju nego što rade.

Dok se pije kava u pidžami, mora se saznati što se događa u svijetu.

I ne mogu reći da sam takva postala kroz posao ili sam “izbrusila zanat”. Sjećam se da sam i s 5 godina sjedila kraj dide dok su bombe padale po Slavonskom Brodu i gledala vijesti. Opet, dramatike radi, pretjerujem. Dok su padale bombe smo slušali vijesti na tranzistoru u podrumu. Dnevnik se gledao izmedju uzbuna, u stanu.

Poznata je i anegdota gdje sam pitala didu hoće li vijesti prestati biti na tv-u kad rat završi. Dida je rekao da hoće. Svi se uvijek pristojno nasmiju na tu opasku jer je malo dijete vjerovalo da će vijesti prestati s ratom.

Ta anegdota nije zapravo smiješna. Ona je distopijska jer dida nije lagao i dijete nije “nasjelo” na foru. Možda vijesti hoće prestati kad prestane rat. Samo, vidite, rat nikada ne prestaje.

Naš, njihov, američki, ruski. Hladni, birokratski, old school ili virtualni. Ako nije rat onda je “specijalna vojna operacija”. Ako nije specijalna vojna operacija onda je “aktivna borbena operacija”. Krumpir, krompir. (Hej, tko bi rekao da potato potato možemo koristiti u hrvatskom, vid’ nas što smo kul.)

Rat nikada ne prestaje. Politika je uvijek aktivna. Crna kronika se bori s magazinskim temama. A kad se umorimo od svega toga - tu su analize, rekonstrukcije, kritike i pojašnjenja. Ako nije aktualno, ona je iz povijesnih arhiva, ako nije ni to, tu je true crime i književnost za opuštanje.

Dan mi počinje s vijestima, ali se nastavlja s podcastima, analizama, kolumnama i videima. Na činjenice se naslanjaju komentari, na komentare dokumentarci, na njih knjige i YouTube explaineri. Wikipedija i ćaskanje sa ChatGPT-jem.

I to je način na koji pokušavam razumjeti svijet: zaranjanjem u temu i praćenjem svih njezinih krakova.

Tek kad imam osjećaj da sam čula nekoliko strana, smatram da mogu donijeti vlastiti zaključak. U doba interneta, kada imamo pristup tolikim izvorima i različitim pogledima, posebno volim pronaći oprečna stajališta i čuti njihova uzroke i objašnjenja.

I neću se praviti da sam istraživački novinar - ja se i dalje držim tradicionalnih medija i izvora. Ali kada u današnje vrijeme možeš poslušati i lijevi i desni centar, brzo shvatiš koliko su duboke zečje rupe u koje nas je internet ubacio.

Možda je zato pitanje o mojim hobijima jedno od onih na koja nikada ne znam normalno odgovoriti.

Ne pletem. Ne izrađujem keramiku. Ne trčim maratone i nemam kolekciju rijetkih gramofonskih ploča. Možda bih imala, ali tko ima para i za to.

Moj je hobi pitanje koje mi slučajno padne na pamet u 9:17 i činjenica da u 13:40 o njemu znam dovoljno da počnem dosađivati ukućanima. Pa tako onda svi znaju sve o Jacku Trbosjeku i ženama Henrika VIII. Ali to nije sve!

Zašto ljudima u prometnim nesrećama odleti obuća? Što točno znači kada vlada rat prestane zvati ratom i preimenuje ga? Zašto je 1755. prijelomna za portugalsku povijest? Kako smo od body positivityja stigli do Ozempica?

Jedno pitanje otvori članak, članak podcast, podcast dokumentarac, dokumentarac knjigu. Nekoliko sati poslije imam otvorenih 27 tabova, tri neočekivana gledišta i snažnu potrebu da nekome objasnim što sam upravo saznala.

I onda izvana izgleda kao “mama koja kopa po mobitelu stalno sa slušalicama u ušima”. Iznutra pravim mentalne bilješke o tome da moram skinuti Nabokovljeve memoare i ponoviti što sam o Čehovu učila na faksu jer mi ta-in-for-ma-ci-ja-SAD-tre-ba!

Zato se teško povezujem s ljudima koji ne prate vijesti. Koji misle da je politika dosadna. One smatraju da je povijest gotova, a činjenice se uče iz TikTok videa. A ja istovremeno kopam što se dogodilo, zašto se dogodilo, tko o tome govori, što prešućuje i kako se jedna ista priča mijenja ovisno o tome tko je pripovijeda.

I ne znam reći što tražim. Konačni odgovor ne postoji. Zapravo, što više kopam, konačnih je odgovora sve manje i ja to znam. Ali tek kad razumijem dovoljno dijelova, svijet mi nakratko izgleda smisleno.

Ne, smisleno je kriva riječ.

Svijet mi izgleda - poznato. Ljudski. Blisko.

U svom kaosu i boli i povijesti koja se ponavlja.

Onda pronađem sljedeće pitanje. I osjetim onaj ushit kad je preda mnom nova tema, novi razlog za zaranjanje, novo ljudsko iskustvo koje je fascinantno i frustrirajuće i koje treba rastaviti i ponovno sastaviti kako bi mi postalo blisko.

Istina, moji su hobiji dosadni. Ali zato ja - nisam*.

_{*istraživanje provedeno na uzorku od 25 članova prijatelja, poznanika i članova najuže obitelji autorice.}

Ja mrzim otvorene tlocrte i kuhinju koja ulazi u dnevni boravak. Imam osjećaj da onda uvijek sjedim u kuhinji i mislim o kupovini i kuhanju i namirnicama i jelu i čišćenju. I onda to povlači pitanja o usisavanju, vešu, neredu i kad sam ono promijenila krevetninu?

Ponekad poželim imati kuću.

Ali se sjetim da osim otvorenog tlocrta koji ne volim, ja ne volim biti na jednom mjestu stalno. Ispunja me jezom pomisao da sada zauvijek moram biti baš tu, na jednom mjestu.

Share

Možda da je to jedno mjesto dvorac, tvrdjava, utvrda, ljetnikovac bi bilo drugacije. Možda bi to onda bilo jedno od mjesta koja su moja, ali prolazna pa bi bilo drugačije.

Ali ne vjerujem da bi pomoglo.

Imam alergije i teške zavjese nisu dobra opcija za mene. Tepih previše košta da samo tako stoji na podu. Tko ima živaca birati oblik kade i koje pločice idu uz koje fuge. Uostalom, ja nisam Ernest Hemingway pa ne mogu imati ni sobu koja je uređena kao britanski pub. S tim da nikada nisam provjerila kako je izgledala radna soba Ernesta tako da nema osnove za moje planove.

Možda ja samo nisam osoba koja treba imati kuću.

Možda moje alergije znače da trebam mijenjati klimu svakih desetak godina. Kada se organizam navikne i krene opet sa simptomima, možda je to znak da idem dalje.

Možda nisam neodgovorna, lijena, možda se ne bojim kredita i dugova. Ja sam možda samo vjetar koji se vezati ne može, kao i Žera, i borba je besmislena. Ili samo nosim tatin šoferski gen, a nama šoferima ionako ne treba kuća. (Svjesna sam da nisam šofer, fizički mi treba krov nad glavom, a nisam ni pjevač Plavog orkestra.)

Možda sam samo vrlo neimpresionirana ovih vječnim nametanjem što to u životu moramo imati ili raditi da bismo mogli podvući računicu i reći: “Eto me, uspjela sam!” Ili čak ni to. Možda to nije uspjeh, možda je to samo prelazak igrice. Ali nije li prelazak igrice zapravo - kraj?

Čemu se onda radujemo kada stavimo sve kvačice ispred svih kružića?

Još više kuća, još više auta, pokoja skupa torba i daleke destinacije za godišnji. Što ide onda nakon? Botox? Druga kuća? Bolji auto jer ovaj koji smo prije tri godine jedva čekali kupiti više nekako nije dovoljno dobar?

A mene pomalo oblijeva hladan znoj kad pomislim da se treba čistiti, popravljati, osigurati, registrirati, renovirati, otplatiti i na kraju zamijeniti. Nečim novim. Nečim boljim.

Što sam starija, manje sam pametna.

Ali sam i bliže Tyler Durdenu i njegovoj filozofiji života. Umara me kaos. Umara me nagomilavanje. Skupljanje stvari čini me nervoznom, a osjećam grižnju savjesti kad trošim previše i bespotrebno.

Ne želim prijeći igricu, ne na takav način.

Želim se osjećati živom. Želim popiti pivo, osvojiti svijet, poludit, bejbe, i radit što mi padne na pamet. Da, ovaj put sam citirala Severinu i neka sam. Iako stvarno ne želim popiti pivo, mrzim ga.

Bojim se da ću ostariti na onaj tihi način, da se neću usuditi napraviti ništa riskantno. Da ću prestati učiti nove stvari, da se neću više znati smijati sama sebi. Da ću polako usporiti i pritajiti se, zatvoriti se i vegetirati.

Da ću postati nijemi promatrač.

A toliko je toga što još nisam nikada napravila!

Nisam ni kupila kuću, ali mislim da ću tu kvačicu preskočiti za sada. Masivna tamna kuhinja trenutno nije u modi, a teške zavjese ne idu uz alergiju, kao što sam rekla.

…

Čitala sam o životu Vladimira Nabokova. Toliko života stane u jedan ljudski.

Možda nije toliko važno pronaći mjesto na kojem možemo zauvijek ostati. Možda je važnije znati da ćemo se snaći i kad moramo otići.

Bol i nesreću ne možemo izbjeći. Svatko od nas umire na ovaj ili onaj način. Ali dok sam čitala njegovu kratku biografiju, shvatila sam da je možda najvažnija kvaliteta koju čovjek može imati – prilagodljivost. Bilo gdje, bilo kada, u bilo kojim uvjetima.

Dokle god se dočekujemo na noge, živi smo. Pa čak i ako završimo na razbijenim koljenima – i to su, tehnički, noge, zar ne?

Subscribe now

Sjedim u čekaonici i gledam u pod. Kraj mene je na zidu veliki crveni krug isprintan na cijeloj površini A4 formata. U njemu je prekrižen mobitel. U bolničkoj čekaonici ga ne bi trebalo koristiti.

I znam ja da to znači da mu treba ugasiti zvuk. Vjerojatno i vibru. Nije pristojno pričati na njega ili slušati tiho zvockanje tipkovnice. Ne smije se čuti glazba, ne trebaju ti slušalice. Ali smije se valjda koristiti da nam prođe vrijeme.

Ili?

Čitam članke na njemu, provjeravam instagram, unosim stvari u kalendar u nadi da neću još dugo sjediti ovdje. Među pločicama.

Ali svejedno se osjećam kao zločesto dijete dok mi crveni znak zabrane stoji u visini očiju, velik kao moja glava. A moja glava je povelika, da ne bude greške.

Nema veze, mobitel ostaje u ruci jer je jedin način da se nosim s nervozom. U doba kada nitko ne čita novine i časopise, čekaonice ne ostavljaju previše prostora za drugačije skretanje misli. A ja nekako ne razmišljam o pregledu dok ne sjednem pred vrata na kojima piše “ultrazvuk”. Onda se upale lampice pri pomisli da će možda jednom netko nešto i pronaći.

Strah od letenja pregleda

Kraj mene sjeda puno starija gospođa, pristojno si kimnemo bez riječi. Razmišljam o tome ima li ona rak dojke. Možda je ovo prvi pregled nakon borbe. Možda je tek nešto napipala i dolazi u strahu. Možda je poput mene, samo na rutinskom pregledu. Ona jer je stara, ja jer mi je mama umrla od raka.

Dovoljno rano da njena dob kod svakog liječnika izaziva dodatni pogled u mom smjeru. Oni koji su proveli vrijeme po ambulantama, znat će o kojem pogledu pričam. Kada točno osjetiš promjenu tona, kao da prostorija postane odjednom za stupanj hladnija.

Do tada si bio ‘jedan na traci’, nakon toga sva je pažnja upaljena.

Moja čarobna rečenica je: “dijagnosticirana s 43, umrla s 52.” I svi reflektori su upaljeni u mene. Tu sam. Vide me i čuju. Imam svu pozornost svijeta idućih 5 minuta.

I trebam ju imati!

Jeza koja stalno čući u pozadini moje glave spremna je za dijagnozu u bilo kojem trenutku. Zato pobožno pohodim godišnje preglede i religiozno se držim svih naputaka i savjeta koji postoje.

Nema pregleda koji odbijam, spremna sam na sve dodatne korake. Moje tijelo živi u nekom vakumu čekanja gdje ne pokušavam izbjeći bolest, samo ju želim dočekati što je brže moguće. U najranijem stadiju koji postoji.

Žena je gospodin čovjek

I dok vrlo očito nisam u stanju koncentrirati se na tekst koj pokušavam čitati, sestra mi signalizira da sam na redu.

Gospođa u kasnim pedesetima, možda i šezdesetima. Poput mame koju nemam, vrlo prisno mi objašnjava postupak dok priprema sobu za pregled i vodi računa da zna o meni sve što mora.

Uvodi me u garderobu kako bih se skinula u privatnosti što kod mene uvijek izaziva smijeh jer dvije minute poslije stojim pred njom gola do pasa. Tako sam se mogla skinuti i pred njom, možda bi mi bilo manje neugodno.

Bože, koliko sam već obavila ozbiljnih razgovora na raznim jezicima dok sam stajala nasuprot stručne osobe, a ja bila bez majice, bez gaća, zakrpanih dijelova utrobe, krvava ili puna mrlja od mlijeka.

Tako je i sada.

Majčinski me namješta oko stroja za mamografiju. Zove li se to mamogram? Ruke idu iza pa okolo, glava uvijek daleko, noge u smjeru tijela, prsa što bliže.

Ruke joj nisu hladne. Ton je miran i staložen. Ispričava se svaki put zbog boli koja je neizbježna. Čak sm izmamila smijeh kada sam rekla da mi to kao ženi nije ni najmanji problem. Menstruacije, porodi, bolovi, mamografije, punkcije, šavovi, spirale, dojenje. Ovo je također ništa posebno.

U rok službe.

Snimanje ne traje dugo, a ja razmišljam o tome kako, uz sav autoritet svijeta i sve muške predvodnike znanosti i povijesti, uvijek se najsigurnije osjećam kada u prostoriju uđe žena srednje životne dobi.

Nema potrebe za žaljenjem

Obično pri završetku pregleda nespretno se odgegam u garderobu i onda, kada navučem sve na sebe, tiho se iskradem kući. Čudan je to ritual gdje kao nakon nezgrapnog pijanog susreta sutradan odlaziš svojim putem i ne znaš što da kažeš. Netko kaže “sve ok” i ti ideš, a osjećaš kao da je sve nedorečeno.

Ispalo je da postoji i nelagodnija verzija.

Ona koja se upravo događa.

Vraćam se u stolicu. U čekaonicu. Doktorica me poziva u drugu prostoriju. Postoji nešto u lijevoj dojci. Vjerojatno je ništa. I nije se vidjelo na ultrazvuku. Prije je neka kalcifikacija ili mala cista.

Ali zbog obiteljske anamneze važno je provjeriti.

Čarobna rečenica zahtijeva i čarobni tretman.

“Ne trebate se naručivati, samo dođite. Vidimo se u petak, u 10 sati. U čekaonici.”

A ja i dalje ne znam je li mobitel zabranjen samo dok proizvodi zvuk ili u svim opcijama.

Zašto je opet, pobogu, vruće

Osvanuo je taj dan. Temperatura je narasla. Jutro je već prešlo 20 stupnjeva što je značilo samo jedno. Biti će vruće. U zemlji bez klima uređaja, to je nagovještavalo promjene u dress code-u. Zrak će biti težak, ljepljiv. Mirisi će biti intenzivni, ljudi glasni, a prostori previše topli.

Znala sam što to zahtijeva od mene. Ustala sam, otpremila djecu za školu, spremila ruksak za trening i stala pred ogledalo. Skupljala sam snagu. Nije mi bilo drago, ali bilo je neizbježno. Moralo je biti učinjeno.

Teške glave i još težih koraka, navukla sam jednu nogavicu, a zatim i drugu. Stajala sam pred ogledalom u - šorcu.

Pokušavajući ignorirati sve emocije i misli koje su navrle prema površini istovremeno, sjela sam na bicikl i krenula u teretanu.

Hoće li svemir ostati u ravnoteži?

Odradila sam zagrijavanje uz konstantno navlačenje nogavica prema dolje. Možda se podižu. Možda to samo umišljam. Što kada mi se noge počnu znojiti? Hoće li mi smetati trenje? Kako je moguće da mi se uvijek butine baš toliko dodiruju?! Je li mi zaista manje vruće ili zabrijavam?

Nakon nekog vremena na traci krenula je borba za život pa sam zaboravila na nedaće svakodnevnih materijalnih stvari. Dok pokušavaš držati tempo i pratiti vlastiti puls, uglavno zaboraviš na rub hlača i dužinu nogavica.

To je ljepota kretanja, vježbanja.

U nekom trenutku potonem u dubine vlastitog bića. Zvuči apsolutno pretjerano poetski, filozofski i egzistancijalistički, ali tako je kako je. A kod mene je upravo tako. Sve što ne znam da li osjećam izađe na površinu. Moje misli su kristalno čiste i fokus je precizan.

U isto vrijeme uopće nisam tu i tu sam u najpotpunijem obliku.

Samo ja.

Ali sada su tu i moje proklete gole noge. I ja sam ih svjesna. Stalno.

Ljepota je u očima promatrača

Ali nisam na traci mogla ostati vječno, morala sam u nekom trenutku i završiti. I dok noge na traci osjetim, ipak ih ne vidim. Tako zadržavam iluziju da možda sve i nije tako grozno kako mi se čini.

Sada sam se morala razgibati. Samo ja i ogledalo. Od zida do poda i sve do drugog zida. Ogledalo i ja i moje gole noge u šorcu.

Bezlični.

Koža mi je blijeda i puna nepavilnosti. Moje noge su kratke. Jake. Pune su crvenih točkica i nisu definirane. Gležnjeve praktički nemam. To su samo zglobovi koji se savijaju.

Ali nigdje ne postoji vretenasta duljina ekstremiteta, nema visokog rista, gipkosti i elegancije. Moje noge bile bi ekvivalent onih nogu konja koji vuku plug po polju. One su snažne i funkcionalne. Ali nisu graciozne.

I još su do zla boga bijele.

Gledam u njih stalno dok vježbam. Puna prijezira razmišljam kako me nikad nisu prestale razočaravati. Nemjerljiva količina vježbi, cijeli život treniranja, nisu pomogli da one liče na nešto. Genetika je također neumoljiva - moja mama bila je tamnoputa i imala je dobre noge. Ja se gegam kao patka na tatinoj strani familije.

Ljuti me taj nesrazmjer jer sam svjesna da su moje noge jednostavno moje. Nema drugih. Neće nikada biti.

Funkcionalne su, snažne i izdržljive. Rade svoj posao. Pa zašto me onda razočarava svaki prizor u ogledalu?!

Prosjek je tako - prosječan

Nikada nisam bila ljepotica. U to nema sumnje. Ja sam samo dovoljno osrednje prihvatljiva da moj izgled prolazi pod ‘prosječno prihvatljiva, ali zapravo nezamjetna’. I tako je bilo cijeli moj život.

Nebrojeno puta su me profesori na faxu zaboravljali, ljudi su se upoznavali sa mnom više puta, bila sam zaboravljana na milion načina i u more situacija. I s tim sam ok. Ne dira me to.

S vremenom sam izgradila neku vrstu vizualnog identiteta da mi ide uz karakter. Pa tako znam da čupava svijetla kosa skreće pažnju više od zaglađene smeđe, tetovaže je lakše za upamtiti nego clean estetiku, a i moj modni izričaj, ako ga tako možemo nazvati, odgovara kombinaciji cirkuskog izvođača i beskućnika.

Godine su me naučile kako da se istaknem kada to želim. Ali ja to uglavnom NE želim, tako da je nevidljivost skroz ok.

I tu je onda kvaka 22.

Moje noge nisu moja hiperfiksacija zato što se bojim da nisu dovoljno lijepe. Moje noge su taman malo previše ne-standardne da se bojim da skreću pažnju na sebe.

A ja s tim ne znam živjeti.

I to je možda tema o kojoj se ne govori previše. Bombardirani smo savjetima i prečicama kako biti najbolja verzija sebe. Kako biti uočene. Kako biti najljepše i atraktivne i prepičke. Milijarda je savjeta oko tijela iz snova, mršavljenja i estetke kirurgije koja nam treba dati glow.

Trebamo svijetliti. Doslovno.

To je poruka koja nam se šalje.

A toliko nas s tjelesnim dismorfijama, traumama, poremećajima u prehrani i u vječnoj borbi s vlastitim tijelom zapravo želi suprotno.

Samo želimo biti dovoljno neutralni da nas nitko ne uoči.

I zato je šorc moja noćna mora.

Koju namjerno pokušavam razbiti.

Bila je sredina kolovoza. Bilo je vruće iako je bilo jutro i nisam sigurna što sam točno imala na sebi. Možda jednu od onih kratkih pidžama sa Snoopyjem. Imali smo ih nekoliko komada i tehnički sam živjela cijelo ljeto u njima. Godinama.

Sjećam se da je susjeda psovala, da je mama vrištala, da je tata ležao ispod kamiona dok je mladi dečko jaukao držeći se za glavu. Ne znam kako mu je bilo ime, znam da je bio neki ‘novi’. I da je netko, ne znam više tko, došao na genijalnu ideju da ja budem ta koja će unesrećenom davati umjetno disanje.

Jer, znate, ja sam ipak upravo završila tečaj prve pomoći pa je to bilo jedino logično.

Ja bih ipak, s današnjim odmakom, rekla da možda to i nije najbolja opcija s obzirom na to da pričamo o adolescentici koja si dodatno nabija traumu jer pokušava oživjeti vlastitog roditelja koji je apsolutno mrtav, pokušavajući izvesti manevar naučen iz priručnika za tečaj u kojem nitko nikad ništa praktično nije naučio.

Pitajte bilo kojeg polaznika tečaja – svi će vam reći da su naučili da je najpametnije da nastave voziti ako vide nesreću na putu. Jer nitko ne želi snositi posljedice krivog postupanja prema unesrećenom.

Ali ne i ja!
Ja ću biti ta koja udiše zrak dok susjed, mladi policajac, naskače na njegov prsni koš kako bi pokrenuo srce!

Ne znam zašto mi u ovakvom trenutku pada na pamet suludo loša pjesma Mötley Crüe-a, Kickstart My Heart, ali evo, ne mogu je izbaciti iz glave. Policajac koji pokušava kickstart his heart! … S druge strane, moj psihijatar bi vjerojatno, cerekajući se, rekao da on misli da zna zašto mi pada na pamet. (Realno, znam i ja, ali nećemo sad o terapiji.)

Uz Mötley Crüe ili bez njih, bili smo tu, u situaciji koja toliko izmiče kontroli da je čak i mozak svjestan toga, dok se sve usporeno događa oko nas. Tijelo obavlja radnje na autopilotu, a jedino o čemu razmišljam je da ovaj trenutak ne može biti istina jer nemamo plan za dalje. Nitko nije jutros planirao da umre tata. Ne može to sad tako. Ja moram ići na kavu s prijateljicama, sve je dogovoreno. Uostalom, baka i dida nisu tu, tako da tata ne može umrijeti danas jer ja ne znam šta se radi kad ti umre tata. Baka i dida garant znaju, ali ja ne.

Na mamu ionako ne mogu računati, ona u ovakvim situacijama samo vrišti i nije sposobna ni za što. Doduše, ‘u ovakvim situacijama’ je malo prestrog pojam jer podrazumijeva da ih je bilo više. Nije ih bilo više. Za sada.

I ne znam kako je izgledalo to oživljavanje. Pokušaj oživljavanja, da budem precizna. Ne znam jesam li klečala s lijeve ili desne strane. Ne znam je li ispod bila trava ili šljunak. Pretpostavljam da bi me šljunak bolio, a ne sjećam se boli. Ali se sjećam da me je strašno dekoncentriralo to njeno vrištanje u pozadini. I da sam, prije prvog udaha, znala da je tata mrtav.

Tada i tamo sam znala da se mozak mora ponovno kalibrirati jer svi planovi padaju u vodu.

Tata je mrtav.
Niti jedno živo biće nema takav zadah.
Pročitala sam to milijun puta, da mrtvo tijelo ima poseban zadah. I znala sam. Ali sam svejedno puhala jer nisam znala kako da kažem da – neću.

Hitnoj je trebalo dugo da dođe. Doktorica mu nije ni prišla. Izdaleka je rekla: “Ma gotovo je to, nema se tu šta radit, pa vidiš da je već plav!” Nije se obratila nama već nekome iz svog tima. Znam da sam pomislila da to nije baš najprofesionalniji način za objašnjavanje stanja preminulog pacijenta dok mu članovi obitelji kleče kraj glave. Ili stoje, ne sjećam se. Ali nisam ništa rekla jer što ja zapravo znam o ičemu, ja imam samo šesnaest godina i tek sam se probudila prije 2 sata. Ili pola sata. Ne znam, čudno vrijeme protiče u ovakvim situacijama.

Njega su ostavili tamo na zemlji, prekrivenog plahtom. Izmedju kamiona, među alatom, par metara od dvorišta. Dok ne dođe netko iz mrtvačnice. Meni se činilo da smo mi manje arbitrarno postupali s truplom mačka kad ga je zgazio auto.

Vraćala sam se u dvorište, i dalje u onoj pidžami, i vidjela da su mamu odveli u sobu. Bilo je tu nekih žena, one su to preuzele. Ne znam kako se stvore ti ljudi, ni odakle. Ali u takvim situacijama, jednostavno su tu i preuzimaju brigu o naričućima.

Meni je to pomoglo jer se onda o njoj nisam morala brinuti ja. Onda sam mogla riješiti druge stvari. Probuditi brata, nazvati baku, javiti prijateljicama da ipak neću stići na dogovor jer mi je tata mrtav. Mislim da je to i izraz koji sam koristila. Nisu mi vjerovale. Nisam znala kako više ili podrobnije da objasnim pojam koji je bio, ovako, dosta samo-objašnjavajuć, rekla bih. Ako taj izraz uopće postoji.

Tata je mrtav.
Da, moj tata.
Da, stvarno.
Ne, ne zajebavam se.
Stvarno je umro.

Milijardu poziva vrlo sličnog sadržaja.

S vremenom su stigli svi ostali. Bake, tetke, ujaci, njihova djeca i znatiželjni susjedi. Meni je laknulo da me više nitko ništa ne pita i da od mene ništa ne očekuje. Mama je i dalje ucviljeno naricala u boravku, brata su babe forsirale da plače jer se plakati mora, dvorište je bilo puno ljudi koji jedu i piju. Ja sam razmišljala kako sada barem imam šanse da dobijem studentski dom, ako ništa drugo.

Mučilo me to što se nisam mogla sjetiti što mi je tata rekao to jutro prije nego sam se razbudila, što nisam imala crne ljetne robe i što sam znala da sad ne smijem slušati muziku. Mučilo me što su neke ptice pjevale u pozadini, vrućina je polako nadolazila i ništa oko mene nije potvrdilo da se išta značajno dogodilo.

Nije krenuo prolom oblaka odjednom. Nije se smrknulo nebo uz dramatičnu glazbu u pozadini. Nije bilo klečanja po podu uz krikove. Upravo sam izgubila tatu, a nije ni listić pao s grane.

Share

Vozim se na biciklu i osjećam kako me žulja. Ne sic, prepona. Već je to dobro uhodani proces brijanja prepona oštrom britvicom koja ošteti kožu. I onda kad navučeš gaće preko toga, rub stvara trenje točno tamo gdje si oštetio kožu najviše.

A trebam dobiti i menstruaciju. Molim boga da zakasni dan, dva, tek toliko da koža zacijeli bar malo. Jer plastična krilca idu fantastično uz izranjavanu kožu prepone.

Vrtim pedale na auto-pilotu i ne gledam kuda idem. Znam taj put napamet. Ni ne trebam ga gledati. Ali zašto i dalje razmišljam o gaćama? Trebam li ja kao žensko reći ‘gaćice’?

Nikad u životu za vlastito donje rublje neću pomisliti da su ‘gaćice’. Žene nose gaće i grudnjake. Bapske gaće i tange i one koje stišću stomak. Neke nose različite modele, poput bikinija ili brazilki, ali uvijek nose gaće.

Gaćice su za djevojčice. One bijele sa valovitim obrubom, na cvjetiće ili jagode i s mašnicom ispred. Odrasla žena ne nosi gaćice.

Ali zašto u trenutku kada pomislim da bi netko čitao moj tok misli, osjetim da trebam pisati gaćice? Jer su gaće one muške bijele kakve je nosio moj tata? Čak ni on, on je bio moderan mladi muškarac pa je tražio da mu moja mama na pijaci kupuje one muške modele u bojama, s debelom gumom.

Nije ih kupovao sam. Pravi muškarci na kupuju gaće. To za njih rade mame i cure i žene. Ili?

Ali čak i bijele pamučne gaće mog dide više su seksi na ženi od gaćica. Dokle god se ne vide dlačice.

Točnije, proklete dlake koje revno rade svoj posao iz dana u dan i uporno rastu bez obzira koliko ih mi uklanjale. Jer imati dlake je prljavo. Ako si žena. Dlake su fuj i neuredne i podsjećaju ljude na to da se drugi znoje, a znoj ima miris. A prava putena senzualna žena ne treba imati fiziološke potrebe.

Ako ih već MORA imati, onda se treba praviti kao da ih nema. Dlake uništavaju tu iluziju i zato ih moramo uklanjati. Uvijek i stalno.

Osim na kosi i trepavicama. I obrvama, zadnjih 10ak godina.

Parkiram bicikl na stanicu i čujem da se spušta rampa. Morat ću šprintati kroz pothodnik, nema druge.

Trčim paralelno s tramvajem. Uspješno ulazim. Sjedam uz prozor i gledam prekrasne jesenske boje koje se izmjenjuju. Vrijeme je idealno jesensko.

A ja idem u smjeru Bonna kako bi mi nepoznata žena mazala gel po pazusima, nogama i preponama, a onda laserom prelazila preko svega toga. Ja ću za to vrijeme čitati knjigu jer mi je manje neugodno tako.

Kad udješ u pubertet ne upozore te koliko često ćeš se skidati pred drugim ljudima. Ginekolog je tu najmanji problem. Taj dio je brz i medicinski sterilan. Sve ovo ostalo je malo čupavije.

I danas je jedan od tih dana kada ću se skinuti gola ispred simpatične Ukrajinke, čiji su sin i muž na ratištu, da ona pokuša nagovoriti ove moje dlake da ne rastu.

Dio koji mene muči je što ja nisam sigurna da ne želim da rastu.

Da, ove na nogama su izvor najvećih ženskih frustracija. Od vječnih zarezivanja vlastitih nogu, količine pretrpljene boli na raznim tretmanima depilacije do čistog razočaranja jer su uvijek tu kad ne treba.

Ali ove intimne su nešto drugo. ‘Duboka bikini zona’. Tako to zove moja kozmetičarka. Ali to nije duboka bikini zona. To je ono kada ti ne ostane ni jedna jedina dlačica u intimnoj zoni i ti se onda idućih nekoliko dana osjećaš kao da si gola iako si komplet obučena. Poznato i kao brazilka, iako meni ne zvuči tako bezazleno.

Moje prokletstvo leži u tome što ja mrzim brazilku. Ne želim izgledati kao da imam 9 godina. Kao što ne nosim gaćice tako sam i davno izašla iz puberteta.

I nije samo stvar vizuala. Ne volim osjećaj koji imam kada sam gola. Nije mi ugodno.

Ali da bi se laser lakše izveo i manje bolio, bolje je ako si gola.

I zato ja sad sjedim u tramvaju komplet gola i razmišljam što mi ovo treba u životu. Dobro, nisam baš gola, ali osjećam se kao da jesam. I jesam li licemjerna jer mi smetaju dlake? Zašto ih skidam sve ako ne želim? Koliko još puta moram otići da ih se riješim?

Tješim se time da su dlake u intimnoj zoni toliko otporne da će, i kada sve drugo istrijebim, one i dalje biti tu. Samo u ‘smanjenom opsegu’. Valjda moraju biti tu kada su toliko neuništive.

I dok izlazim na stanicu, sjetim se intervjua koji sam gledala sa Thandie Newton u kojem je objašnjavala da je na setu serije Westworld sve iznenadila jer za golu povijesnu scenu nije trebala ‘umjetne dlake’ jer su njene – netaknute.

Da, u Hollywoodu dobiješ trokutaste perike za intimnu zonu kako bi izgledao kao sve žene prije 50, 70, 100+ godina. Bio je to isječak koji su prenijeli mnogi mediji. A meni se urezalo u pamćenje.

Zamisi biti Thandie i ostati neokrznuta ženskim moranjima. Baš me zanima nakon koliko godina joj je trebalo da dođe do toga. Potrebna mi je ta doza samopouzdanja, razmišljam dok ulazim u salon i pokušavam se otarasiti osjećaja da me svi gledaju jer znaju da nemam ništa u gaćama.

A moja Ukrajinka stoji nasmještena, s upaljenim laserom.

Na redu sam.

Subscribe now

Bilo kuda, blog svuda

Da, stvarno sam maloprije citirala Petra Preradovića. Kojeg citiram puno češće nego je to normalno i redovno zaboravim da se radi o njemu. Pa tako svaki put kad se pravim pametna, upišem citat u Google, a on kaže - P.P.

Što i nije tako loše, ipak smo mi kolege iz dijaspore. Mislim, nismo baš kolege s obzirom na to da je on mrtav par desetaka (stotina?) godina, a ja evo još nisam. Ali dijaspora ‘vamo, dijaspora tamo, sve ti to dođe na isto.

Iako nikad nisam namjeravala pisati o dijaspori. Ozbiljno. Potkrala mi se omaška i tok misli je naprosto otišao u svom smjeru. Nisam sigurna uopće koliko smo povezani, on i ja, ponekad.

Pod on i ja mislim “mozak i ja”, ne Petar Preradović.

I eto ga na opet.

Zašto sam takva kakva jesam?!

Sjećam se epizode kultne serije I to mi je neki život. Gledana na HRT-u, u ono doba kada si morao ne zaboraviti termin serije i nacrtat se ispred tv-a. I molit boga da mama nije odlučila gledati nešto drugo.

Ali uglavnom nije, nitko ne odbija My so called life.

U jednoj epizodi te serije, koja mi je bila neobjašnjivo privlačna iako ju tada nisam u potpunosti kužila, Jared Leto zvani Jordan nadvije se na Claire Danes i pita ju, onako mazno, ali razočaravajuće - zašto je takva kakva je.

I ona se pogubi.

Dok on odlazi u suton (ili na kraj školskog hodnika, nijanse su nebitne) ona se dere za njim da joj objasni kakva je to ona?!

I to mi je neki život

I to bi, ukratko, bilo dovoljno da znate o meni.

Da me upoznate onako duboko kao osobu, da saznate sve moje skrivene kutke, mračne tajne i neobjašnjive porive. Ta scena iz serije. I Petar Preradović, izgleda.

Cijeli moj život beskrajan je niz razmišljanja, analiziranja, promatranja, sažimanja i oduzimanja. Ja sam uvijek u vlastitoj glavi. Nesposobna za biti išta više od toga što jesam iznutra.

A ljudi se zbune kada se pokušam tako predstaviti.

Ljudi žele činjenice.

LinkedIn koji život znači

Ljudi žele životopis. Žele znati imaš li muža, kolika su ti djeca, što si u horoskopu i koji konfekcijski broj nosiš. Ljude zanima radiš li, gdje i koliko, kolika ti je plaća i jesi li zadovoljna. Ako jesi, lažeš, ako nisi, zašto ne mijenjaš posao.

Ljude zanima gdje se farbaš, što jedeš, treniraš li što. Koliko jezika pričaš i znaš li STVARNO raditi u Excelu ili to samo navodiš u životopisu.

Ljude zanima jesi kupio kuću, zašto ne barem stan, gdje ćeš na godišnji i kako to da se ne zabavljaš tamo gdje se zabavljaju svi.

Nikog ne zanima praznina izmedju riječi

A ja mogu ponuditi samo to. Refleksiju. Autoanalizu. Vlastito viđenje svijeta. Igre riječima i kritike književnih djela. Mogu pričati satima o filmu, o bojama, o emocijama i o politici. Petru Preradoviću, očito. Mogu vam ispričati koliko čovjek živi nakon što mu odrube glavu, koja mi je žena Henrika VIII. najdraža i da mnogi ne znaju da je Crna Gora bila u ratu s Japanom 108 godina.

Mogu reći i da pišem refleksno. Od kada znam za sebe, to je čista potreba.

Ponekad se stiša, ali uglavnom je tu. Ako ju ignoriram predugo, osjećam kao da će mi mozak eksplodirati. Jer u mojoj glavi, ono što ja jesam je samo to unutra. A to unutra mogu razumjeti samo ako ga izbacim van.

Na papir.

Spremite se, polijećemo!

(Više kao “neće ona niđe”, ali dobro sad.)

Pa me evo opet na još jednom kanalu, na kojem pišem. Sjećam se još davnih blog stranica, bože, kako se to zvalo? Pa su od osnovnih prelazili na konkretnije šablone. Pa smo otvarali svatko svoj mali web-page, uređivali ga i dijelili bezbroj puta.

Moj blog, koji uporno ne mogu zvati web-stranicom, i dalje živi na aparatima. Nemam ga srca ugasiti.

Ali vidim da uz sve vizualne medije, sva plesanja pred kamerama i presvlačenja uz grimase, nebrojene tutoriale o mršavljenju, fitnesu i ljepoti, dio nas uvijek pronađe način da se vrati osnovama i - piše.

Kad ne piše, da čita što je pisao netko drugi.

Pa me evo zato ovdje, u nadi da će se ponovno pojaviti oni koji su tu prvenstveno zbog pisanja.

Da mi kažu da sam super, da si zamislim da ću napisati knjigu, i da nikad ne krenem.

Ali pisati hoću. Jer moram.